Mlada i talentovana Slavena Marić odrasla je upravo u Vlasenici i tu započela put obrazovanja. Učiteljica Mirjana Kanostrevac, koja je tada radila u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić“ dala joj je vjetar u leđa za dalje pobjede. Životni put je, potom, odvodi u Bijeljinu a odatle odlazi u Pale da na Filozofskom fakultetu upiše i uspješno završi studij Psihologije, nauke koja joj je olakšala borbu koju vodi od djetinjstva. Danas u Bijeljini živi i radi uspješna Slavena Rajić, supruga i majka, žena lavica. Ovo je njena priča!
Novinarka Maja Nikolić za platformu Diskriminacija.ba pripremila je priču o Slaveni Rajić, mladoj psihologinji koja radi u vrtiću u Bijeljini. Zbog cerebralne paralize koju ima često je bila izložena predrasudama i neodobravanju okoline, ali zahvaljujući svojoj istrajnosti i podršci porodice i prijatelja, Slavena ruši sve prepreke na koje naiđe, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu.
Dvadesetosmogodišnja Slavena Rajić je psihologinja u vrtiću u Bijeljini. Njena upornost, kao i podrška porodice i prijatelja, pomogli su joj u borbi za ravnopravnost u onim trenucima kada joj okolina nije pružala šansu zbog cerebralne paralize koju ima.
Nakon završenog fakulteta psihologije na Palama, Slavena je pet godina čekala na posao. Kako kaže, priliku nije mogla dobiti ranije jer je na konkursima nailazila na predrasude zbog svoje poteškoće.
Osim balerine, sve drugo može postati
Cerebralna paraliza je trajno stanje koje odlikuju neprogresivna ali promjenljiva motorna oštećenja do kojih dolazi uslijed oštećenja mozga tokom trudnoće, za vrijeme poroda ili u ranom djetinjstvu. Održavanje dobrog stanja i kvalitetnog života za osobe sa cerebralnom paralizom najveći su izazovi u životu. Slavenini roditelji primijetili su njenu poteškoću kada je imala 14 mjeseci i od tada kreću posjete stručnjacima širom regije. Doktori su uvijek govorili da u životu neće moći biti samo balerina, ali da sve drugo može postati. Roditelji su je u tom duhu i odgajali – da sve može i da se svaka životna prepreka može preći.
Tokom školovanja, veliku podršku joj je pružila njena učiteljica iz Vlasenice jer nikada nije dopustila da se Slavena osjeća manje vrijednom od ostale djece. Iako se tada malo pričalo o inkluziji, Slavenina učiteljica je pronalazila načine da je djeca prihvate.
„Kada bi oni radili neke aktivnosti za koje ja nisam bila sposobna, učiteljica mene ipak nikada nije htjela isključiti. Naprimjer, kada su spremali manekenstvo, ja naravno nisam mogla biti manekenka, onda sam ja bila voditeljica kako ne bih bila isključena iz takve jedne aktivnosti. Za mene je to bio veliki uspjeh, jer sam izašla na binu i to ispred svih ostalih, bez obzira na svoju poteškoću.“
Najteži period kojeg se prisjeća bio joj je u pubertetu zbog odnosa sa vršnjacima koji nisu mogli sasvim razumjeti njenu poteškoću.
„Nikada nisam htjela da oni primijete da je meni teško, ali je bilo momenata kada sam sjedila sama u svoja četiri zida i plakala, i samo tražila način da ne izađem napolje“, prisjeća se Slavena.
Ipak, u srednjoj školi njen pogled na život se potpuno promijenio kada je upoznala prijateljicu, svoju sadašnju kumu, koja će joj kroz život biti jedan od najvećih oslonaca, a Slavena se prisjeća jednog od tih primjera.
„Kroz srednju školu sve drugarice su počele nositi štikle. Kada sam ja svojim roditeljima spomenula da bih i ja nosila štikle, oni nisu htjeli ni čuti. Ja sam opet otišla kod svoje kume, a ona mi je dala štikle i pomogla mi da hodam od kreveta do šporeta dok nisam naučila hodati. Onda smo otišli kod moje mame i pokazali joj da ipak znam hodati u štiklama. Tako da, mali koraci koje sam pravila davali su mi veliku energiju i doveli me ovdje gdje sam sada.“
Jesi li sigurna da ti to možeš?
Cerebralna paraliza Slaveni samoj nikada nije predstavljala prepreku za ostvarenje životnih ciljeva, iako je često nailazila na neodobravanje okoline.
„Ljudi su me stalno pitali: Jesi li ti sigurna da ti to možeš, ti imaš svoju poteškoću. Sjedi, mi ćemo to uraditi, nemoj samo da ti se nešto dogodi. Iako sam ja sve mogla i htjela. Najviše volim pristup ljudi na način da se prave da mi nije ništa i da zajedno sve radimo, pa i onda kada mi je potrebna pomoć, sve se završi kroz prećutkivanje što meni poslije mnogo znači.“
Slavena je supruga i mama trogodišnje djevojčice Anđele. Društvu, kao osoba s invaliditetom ne želi biti teret – niti državi, a niti obitelji. Fakultet je završila s najboljim ocjenama i svjesna je da ovoj zemlji svojom sposobnošću i voljom za životom može samo donijeti dobro. U vrtiću u kojem je psihologinja prihvaćena je od cijelog kolektiva. Članica je nevladinih organizacija i bori se za prava osoba s invaliditetom. Najdraži joj je rad sa djecom.
„Prije nego što sam dobila mogućnost da u ovom vrtiću odradim pripravnički staž, dobila sam 15 odbijenica za posao u posljednjih pet godina otkako sam završila fakultet. Meni nije važno u kojem gradu je neki konkurs za posao objavljen, bilo mi je važno samo da radim svoj posao, jer drugi ne mogu“, kaže Slavena i objašnjava kako su njen invaliditet na konkursima doživljavali kao minus, a prisjeća se i pitanja koja su joj postavljali na intervjuima.
„Jesi li ti zrikava? Ja sam odgovorila na to pitanje ovako: Završila sam gimnaziju, imala sam pet iz Srpskog jezika. Možete li mi, molim vas, reći šta znači ta riječ zrikava, jer nikada za nju nisam čula. Nisam je nikad vidjela ni u rječniku ni u leksikonu. Oni su samo oborili glave.“
Nepovjerenje prema osobama s invaliditetom i sumnja u njihovu sposobnost da kvalitetno obavljaju svoje obaveze nije prisutna samo u poslu. Često je potrebno dokazivanje i u privatnom životu, a nije rijetkost da se osobe s invaliditetom u našoj zemlji upravo zbog predrasuda nikada ne ostvare kao bračni partneri i roditelji.
„Kad sam stupila u brak: kako, zašto, šta fali tvom mužu? Ja kažem ne fali ni meni ništa, osim nekoliko centimetara kostiju. Kad sam zatrudnila i kad sam došla na porođaj, medicinska sestra me pitala: A šta ćeš ti s njom kad je rodiš?“
Kao jedan od svojih najvećih uspjeha, Slavena vidi rad u vrtiću. U djeci s kojom radi nalazi podstrek za svoje borbe.
„Vidim koliko su mi zahvalni i tada znam da radim jako dobru stvar u životu. Njihov osmijeh mi je uvijek podstrek da nastavim dalje. Svaka osoba s invaliditetom ima kvalitetne strane svoje ličnosti. Voljela bih apelirati na cijelo društvo, da obrate pažnju na veličinu svake osobe s poteškoćom, na njihove talente, mogućnosti i to bez obzira na nivo školovanja. Talent je jedno, a školovanje nešto sasvim drugo. Mnoge osobe s invaliditetom bi mogle biti ravnopravni članovi redovnog obrazovanja, ali budu prebačeni u specijalne škole. To odluči neko umjesto njih“, zaključuje Slavena.
Poštovani čitaoci, nadamo se da će vam ova zanimljiva i poučna priča u svijest usaditi nova načela i principe koji su odlika svakog velikodušnog i dostojanstvenog čovjeka. U prilogu se nalaze i fotografije autora M.K., a prateći video možete pronaći na ovom linku: https://www.youtube.com/watch?v=Y9isoGZLGYA&feature=youtu.be
